Linkovi
Forum.hr - Podforum Znanost
Mjesto gdje gubim dane i s vremena na vrijeme ratujem s vjetrenjačama

Astronomski linkovi
CroEOS
Lijepe stranice studenata fizike o fizici i astronomiji
NASA Picture of the Day
Preporučam - najljepše slikice astronomije
Najgore od NASA-e i prijatelja
Deep Space 2
"Odskakutao" im robot po Marsu...

Mars Climate Orbiter
Koliko je 1 km u miljama, pitam se pitam...

Hubble Trouble
"Blento, okreni taj štap kako treba!"

Beagle
Bye bye Beagle... Rest in Peace



Astronomy blog

24.04.2007., utorak

Doktorat Bolognese na hrvatski način

Mnogi od vas su već zasigurno čuli za bolonjski proces i sve dobrobiti i nedaće koji on za sobom nosi. Taj famozni proces već traje dobre dvije godine na dodiplomskim studijima šire naše, i trebao je pokrenuti cijeli niz mjera u reformi našeg visokog obrazovanje, te napokon priključiti hrvatske fakultete evropskim tokovima u obrazovanju stručnjaka. Kažem 'trebao je', jer se na mnogim (da ne kažem većini) fakulteta to jednostavno nije dogodilo, a cijeli taj cirkus oko Bologne pretvorio tek u kozmetičke zahvate koji su naš stari, dobri, 30 godina stari mastodontski sustav fakulteta ostavili netaknutim. Čast izuzecima i svim onim fakultetima (a takvih je vrlo malo) na kojima Bologna nije tek ime tamo nekog talijanskog grada, već doista reforma koja je dovela do ujednačavanja programa i kvalitete sa evropskim susjedima, te omogućila veću mobilnost studenata.

E sada, kako Bologna teško, ili gotovo nikako ne funkcionira na dodiplomskim studijima većine fakultete u Hrvatskoj, možete si zamisliti kako to izgleda na poslijediplomskim doktorskim studijima. Osim što je ukinut magisterij, i užasna tlaka oko izrade i obrane magistarskog rada, Bologna nije apsolutno ništa napravila u programu, metodama i načinu izvođenja većine doktorskih studija. Barem ne na onom kojeg ja pohađam. Program je isti, nepromijenjen već desetak godina, bez nekog osuvremenjivanja, s gotovo terorističkim pristupom u nametanju izbora obaveznih predmeta iako je odnos izbornih i obveznih predmeta u velikoj većini evropskih zemalja 1:2 ili čak 1:3 u korist izbornih predmeta. No, ne i u Hrvatskoj.

A kako izgleda postdiplomski studij, posebno njegova organizacija, mogao sam se uvjeriti prošli tjedan. Dakle, priča ide ovako...

Kao i svaki dobar film, i ovaj ima prolog (to je onaj dio filma koji ide prije najavne špice, prije imena filma, glavnih glumaca, režisera, itd.). Dakle, godina je negdje 2005. Vodstvo fakulteta je tih dana valjda posjetilo ekonomski fakultet, pa zaključilo kako je 20-ak tisuća kuna za doktorski studij puno premalo za educiranje jednoga doktora znanosti. Pa odlučilo podići cijenu ne dva puta, već tri puta – sve do 60 000 kuna, valjda opet po uzoru na ekonomiju i slične fakultete (zašto bi naš fakultet trebao biti jeftiniji od ekonomije???).

E sada, svi očekuju da će utrostručenje cijene studija pratiti barem udvostručenje kvalitete usluge, programa i nastave. Ali – ovo je Hrvatska, tu utrostručenje cijene prati isključivo prepolovljene kvalitete. Pa da krenemo dalje....

Iako samu nastavu ne mogu komentirati jer još nije započela, sav onaj preostali, prateći službenički dio izgleda kao u filmu 'Glup gluplji', kao da studij košta 600 kuna a ne 60 000 kuna.

Dakle, poslao ja hrpu papira na natječaj, sve onako kako se traži. I u natječaju lijepo piše da ćemo svi osobno biti kontaktirani čim komisija izabere studente, te da će početkom travnja započeti redovna nastava. I tako meni fino prolaze dani. Prošao prvi tjedan. Prošao drugi tjedan, pa treći. Prošao četvrti tjedan – još uvijek nema odgovora. Ja pomislio – ovo je Hrvatska, neće oni poštovati rokove, treba se strpiti, neću ih gnjaviti. No, prošao i datum kada je trebala početi nastava, a ja odgovora još nemam.

U tom mi je trenutku pukao film, i ja nazvao referadu za postdiplomski studij. Nitko se ne javlja. Zovem ponovno za pet minuta. Ništa. Za sat vremena. Opet ništa. Za dva sata.... I tako prođe dan. Probao ja ponovno sutradan. Nakon n-tog puta eto javlja se neki lik. Kaže kako je on ročnik, kako nema nikoga na referadi, i da on o ničemu pojma nema. Ali će provjeriti moje ime. I tako on to provjeri i obavijesti me kako sam ja već prije tjedan dana trebao biti u Zagrebu, i neka se sutradan odmah nacrtam na referadu. Njega se ne tiče što ja živim 200 km dalje od Zagreba. Nakon mog odgovora da ja o ničemu nisam bio obaviješten, on mi poručuje kako on ništa ne zna, ali da ovdje piše kako su svi obaviješteni još prije 14 dana. I kaže da nazovem sutradan kada će on imati više informacija.

Sutradan, vidi vraga, on mene zove na mobitel (ročnik, jelda). I obavijesti me kako moram doći u Zagreb po neke papira u koje se upisuju kolegiji, taj papir odnijeti natrag kod sebe kući (200 km dalje od Zagreba), dati taj papir voditelju doktorskog rada na potpis, vratiti se u Zagreb, dobiti potpis voditelja postdiplomskog studija, te doći s time u referadu. Tek tada mogu dobiti indeks i obaviti upis. I naravno, ja to sve moram pod hitno napraviti jer samo se mene čeka da predam papire, a indeksi ostalih studenata se neće uputiti na izradu i potpis sve dok svi ne budu sakupljeni. Kasnije sam saznao da oni barataju s toliko velikim brojem indeksa (ukupno tri) da im se zaista ne isplati poslati indekse odvojeno, već ih treba sve odjednom sakupiti pa tek zatim dati na potpis!

Nakon svog ovog obavijesnog razgovora, meni ni na kraj pameti nije bilo otići momentalno u Zagreb, već onda kada mi to bude odgovaralo. No, tu istu večer zaprimih mail od jednog poznanika koji je također upisao isti postdiplomski studij kao i ja. I on me u tom mailu obavještava kako je on sasvim slučajno saznao da su već počela predavanja iz xy predmeta, i kako je drugi dio predviđen za slijedeći četvrtak i petak. I usput me obavijestio kako su predavanja iz nekog drugog xz predmeta održana i završena prije dva tjedna, ali da niti on na njima nije sudjelovao jer nije znao da se održavaju.

Naravno, nakon ovoga mi je izbila para na uši, i ja sutradan nazvao referadu. Ovoga puta nisam htio razgovarati s ročnikom, već s osobom koju među ostalom i ja plaćam sa svojih 60 000 kuna. I nakon n-tog puta javi se meni famozna tajnica referade (ili što li je već). Ja je lijepo obavijestim kako nije u redu da ja fakultetu plaćam 60k kuna a on me nije u stanju niti obavijestiti da li sam primljen na doktorski studij. A ona ni pet ni šest već mi arogantno odgovara kako su oni mene pokušali obavijestiti mobitelom, ali da se ja nisam javljao, i da su mi poslali e-mail. Naravno da me nitko nije pokušao nazvati mobitelom, a da niti nikakav e-mail nisam primio. Oni valjda još uvijek ne znaju da za takve stvari postoji i redovna pošta...

No dobro, nije važno. Ja nakon toga priupitam tetu iz referade o početku predavanja i održavanju nastave iz xy kolegija. E, tu sam je malo zatekao, pa nije znala što odgovoriti, već me samo priupitala "Kakva predavanja, kakav kolegij?".
"Pa znate, xy kolegije, počela predavanja prošli tjedan, možete li mi reći kada je točno slijedeće predavanje" odgovorih ja.
Na to kaže teta iz referade "Aaaaa, predavanje kod xy, pa da, što niste rekli, sada ću ja to provjeriti"
Teta zatim nešto kopa i traži, pa mi poruči: "Ta su predavanja oglašena na webu, zašto ne čitate obavijesti fakulteta na webu". Kako sam sjedio pred kompjuterom, i to pred stranicama fakulteta, ja to odmah provjerim. Naravno, nikakve obavijesti nije bilo. "Gospođo, na webu nema nikakve obavijesti. Ona uzvraća "Kako nema, pa ja sam to postavila". "Pa nema, evo upravo sada gledam web", odgovorih.
"A dobro", kaže ona, "Predavanja su vam taj i taj dan u toliko sati". Ajde dobro, sada barem imam neku informaciju. No, meni vrag nije dao mira pa pošaljem svom poznaniku mail da provjerim što je profesor rekao na zadnjim predavanjima oko vremena slijedećeg. Naravno, pogađate, teta iz referade je rekla totalno pogrešno vrijeme početka predavanja.

No, niti tu nije bio kraj priče. Slijedeći dan je uslijedio flashback, "Povratak u prošlost", jer je na webu fakulteta napokon osvanula vijest o točnom vremenu održavanja predavanja. S pet dana zakašnjenja, i najavom predavanja koje je već odavno održano.

Za kraj sjećate li se ročnikove priče kako dokumentaciju i popis kolegija moram odnijeti iz Zagreba kod sebe kući, dati to na potpis voditelju doktorskog rada, pa to odnijeti natrag u Zagreb i dati na potpis voditelju postdiplomskog studija? Naravno da ne trebam sve to napraviti, jer je i ta informacija bila pogrešna. Potrebno je samo papire odnijeti na potpis voditelju postdiplomskog studija.

Ma totalni kaos. Doktorat na hrvatski način a'la Bolognese. Samo kod nas, još malo pa nestalo (nadam se)

- 00:15 - Napisite nesto (33) - Isprintaj - #

16.04.2007., ponedjeljak

"There are in fact two things, science and opinion; the former begets knowledge, the latter ignorance." (Hippocrates)

Evo došlo meni da se vratim na blog i ponovno započnem pisati o astronomiji – ono što sam prekinuo prije nešto više od dvije godine. Vidim, u tom je razdoblju blog kao poprilično nepoznat i opskurni medij postao itekako etablirano i uvaženo sredstvo pisanja. Koliko se pojam bloga promijenio u te dvije godine, toliko se vjerojatno i moj život izmijenio. Dočepao sam se diplome nakon puno krvi, znoja i suza, definitivno otišao iz metropole, i što je najvažnije – dobio priliku raditi u strasti svog života – astrofizici. I to ne samo kao sporedni igrač, hobista ili pasivni promatrač, već kao aktivni istraživač koji traga za rješenjima tajni ogromnog, hladnog (i malo manje hladnoga) svemira. Nadam se da me ova strast neće nikada napustiti, i da ću imati čast i zadovoljstvo baviti se astronomijom do duboko u starost.

Osim toga, radim u jednom ugodnom okružju koje svakim danim postaje sve bolje i kvalitetnije kako se naši znanstvenici vraćaju natrag u zemlju, a koje ima potencijale razviti se u nešto sasvim novo i drugačije nego što se to do danas moglo u Hrvatskoj vidjeti. Snažni univerzitetski centri, s još snažnijim odjelima i sposobnim ambicioznim ljudima koji u njima rade, trebali bi biti put znanstvenog uspjeha u svakoj zemlji. Dok je moj grad još poprilično univerzitetski nerazvijen (u usporedbi s drugima) i nabijen nekim propulzivnim pokretačkim nabojem i duhom za napretkom i razvojem, neki drugi veći gradovi, s puno dužom tradicijom uljuljali su se na lovorikama prastare slave u svojim mastodontskim aparatima i sustavima, nadajući se kako će kvantitet ipak na kraju tu i tamo iznjedriti koji kvalitet. S dijametralno suprotne strane, mladi, nadobudni istraživači željni uspjeha i 'slave', pokreću male centre iz učmalosti i od njih stvaraju svjetska središta, s ogromnim potencijalom razvoja, kao što je to slučaj u Splitu i Dalmaciji.

Dosta za sada o tome. Vratio sam natrag sve stare slike na blogu koje su nestale gašenjem mog prijašnjeg servera, tako da opet oni koji to žele, mogu čitati i uživati u različitim astronomskim temama. Toga će zasigurno biti još, kako mi nešto padne na pamet, ili u skladu sa recentnim zbivanjima u astronomiji.

A što se tiče recentnih zbivanja, u protekle dvije godine zaista se puno toga u astronomiji dogodilo. Od najspektakularnijih podviga svakako treba izdvojiti rad na malim tijelima Sunčevog sustava, poput 'bombardiranja' jezgre komete ogromnim komadom metala. No osim toga, na tisuće drugih astronoma i manje atraktivnih teleskopa besprijekorno su radili svoj posao, i otkrivali ono što se prije samo nekoliko godina smatralo nemogućim. Svakako najvažniji teleskop današnjice je onaj Spitzerov infracrveni teleskop u orbiti Zemlje, koji je već načinio mnogobrojna otkrića i napokon uveo astronomiju u tajne hladnog plina i prašine, u tajne nastanka prvih diskova oko zvijezda, a u njima i prvih planeta. Velikim koracima grabe i ogromni optički teleskopi – interferometri VLT u Čileu, koji su danas postali uređajima kojima možemo najbolje i najdalje vidjeti u svemir.

Nova milenijska era je svakako era egzoplaneta – do danas ih je već otkriveno više od 200 (223) , a lansiranjem novih teleskopa konstruiranih posebno za otkrivanje planeta ta bi se brojka vrlo brzo mogla pretvoriti u četverocifreni rezultat. Vrlo je blizu i trenutak kada ćemo otkriti drugu Zemlju – planetu van Sunčevog sustava po svojoj veličini i masi podjednaku Zemlji. Razumijevanje nastanka planeta danas predstavlja jedan od najvručijih problema astronomije, a koji će doprinijeti odgovoru na vječno pitanje kako smo nastali i odakle dolazimo. Kako raste broj novo-otkrivenih planeta, tako raste i naša spoznaja da naš Sunčev sustav i naša planeta Zemlja uopće nisu jedinstveni i unikatni, već tek jedna kap, zrno u moru i pustinji sličnih planetarnih sustava i planeta diljem svemira. Ako naša Zemlje nije jedinstvena, tko kaže da je i život na Zemlji, pa samim time i čovjek, jedinstven i neponovljiv u kozmosu?

- 18:53 - Napisite nesto (5) - Isprintaj - #

24.03.2007., subota

proba

ovo je proba

- 02:08 - Napisite nesto (5) - Isprintaj - #

04.11.2005., petak

proba

proba

- 07:58 - Napisite nesto (15) - Isprintaj - #

10.02.2005., četvrtak

"If I had my choice I would kill every reporter in the world, but I am sure we would be getting reports from Hell before breakfast" (W. Sherman)

Izgleda da je na blogu napokon 'sigurno' pisati. Blog se vratio iz mrtvih, a čini se kako je stabilan i kako više nema 'pubertetskih' problema. Nakon pada bloga i ponovnog dizanja, premještanja na drugi server... ovaj blog prvo nije radio, da bi se zatim meni prestao prikazivati iako sam i dalje mogao uredno editirati i unositi nove postove. U meduvremenu sam nekoliko puta pisao administratorima bloga, i izgleda da su problem uspjeli rijesiti. Jučer tako bacajm pogled na toliko osporavane almost/cool liste u potrazi za zanimljivim blogom, kada odjednom negdje pri dnu ugledam 'astro blog'. Vidi vidi, blog mi je dospio na almost/cool listu!! Pa lijepo, mislim u sebi, jako lijepo. Vjerojatno je slanje mailova administratoru zbog problema s prikazivanjem skrenulo pažnju urednika, pa eto barem neke koristi i od tog 'problema'. A i jednom sam poslao obavijet o blogu i postu s Titana, pa su možda urednici malo škicnuli pogled... Koliko god ljudi tvrdili kako im nisu važne te liste, meni je osobno ipak bilo drago i toplo oko srca vidjeti kako se blog pojavio upravo na TOJ listi. Štoviše, vrlo drago. To je automatski značilo da se blog izdignuo iz ogromnog oceana od nekoliko tisuća blogova i pojavio kao 'izbor urednika', kao 'preporuka'. A to opet znači da nekog vraga ipak vrijedi i da će ljudi do bloga lakše doći, više ga čitati, a njegov osnovni sadržaj - znanost i astronomija - biti još više popularizirani. Meni je osobno gotovo nemoguće doći do nekog zanimljivog bloga koji nije na nekoj od listi, jer nemam vremena tražiti i kopati. Zato uglavnom pogledam blogove s liste.

Iako je ovaj blog prvenstveno bio namijenjen ljudima s podforuma 'Prirodnih znanosti', a njegova svrha iznositi neka moja vlastita viđenja, razmišljanja, osvrte, novosti i objašnjenja s područja astronomije i znanosti, lijepo je vidjeti kako blog čitaju i drugi, oni koji ne dolaze na 'Prirodne znanosti' ili nisu u znanosti profesionalno. Na žalost, popularizacija znanosti u hrvatskoj je očajno loša. A osobne osvrte, razmišljanja i poglede stručnjaka iz različitih sfera znanosti i tehnologije gotovo je nemoguće pročitati u medijima ako se ne radi o različitim 'slučajevima'. Poput 'slučaja Radman', pa 'slučaja MMF i Ruđer Bošković', 'slučaja tsunami', itd itd. Osvrte znanstvenika o nekim novim otkričima, dotignućima ili događajima gotovo je nemoguće pronači. Cijeli medijski aspekt znanosti u Hrvata svodi se ili na prenošenje i prijevode vijesti stranih agencija, ili pisanja hrvatskih novinara o nekom dostignuću o kojemu su čitali iz nekog trećeg časopisa ili pronašli na Internetu. Na žalost, takvi su medijski izvještaji, novinske vijesti i televizijski prilozi najčešće skandalozno loše napravljeni. Ako se prevode strani tekstovi, to su u velikoj večini slučajeva očajno loši prevodi pri kojima prevodioc ne barata osnovnim znanjima iz prirodnih znanosti, a terminologija prijevoda nema veze sa dotičnim znanstvenim žargonom, već se prevodi 'iz riječnika', početnički i amaterski. Naravno, pri tome se posebno naglašavaju određeni dijelovi izvornog engleskog teksta, a nerijetko se događa kako se brojke napuhuju radi senzacionalizma dok se oni manje bitni dijelovi (prema mišljenju nesposobnog novinara) ispuštaju. Pa se događaju kako izjave znanstvenika budu izvađene iz konteksta, krivo protumačene i prenesene, a izjava oblika "Azijski potres je prouzročio valove visine do 15 metara, no budući mogući udar asteroida mogao bi uzrokovati valove i do 100 metara' postaje 'Budući tsunami uzrokovat će valove visoke 100 metara!'

Nakon takve vijesti znaju se i znanstvenici javiti s negodovanjem i izjavama 'ja nisam to tako rekao'. No, šteta je nepopravljivo učinjena - znanost i znanstvenik gubi na kredibilitetu, znanosti se više ne vjeruje, a još manje senzacionalističkim napisima s područja znanosti. Debeli kraj pokupe i one 'normalne' znanstvene vijesti - znanosti se jednostavno više ne vjeruje jer jednog dana govori jedno, a drugog već nešto drugo. Za običnog građanina, znanost je ono što mu mediji serviraju. A medijski konobar su upravo znanstvenici. Samim time novinarima trebaju još žešći senzacionalistički napisi kako bi 'uzbudili' javnost, pa odlaze u ekstreme. Dizanje mora uslijed globalnog zatopljavanja od 60 cm postaje 60 metara, narod se poziva u kolektivni zbjeg u planine, itd itd.

Naravno, u cilju senzacije i povečane tiraže, svaka panika među građanstvom je i više nego poželjna. To znači samo jedno - bolju prodaju novina. A to što su informacije netočne, a novinar lažov i nesposobnjaković, nije važno. U hrvatskoj gotovo niti jedan znanstvenik ne piše konstantno za dnevni tisak, časopis ili televiziju. Žalosno. Prije nekoliko godina postojala je grupa studenata i netom završenih inženjera na fizičkom odsjeku koja je često i redovno pisala za novine, posebno za Vjesnik. Na žalost, ta je grupa danas raspršena diljem svijeta i tek se tu i tamo pojavi koji članak. Za čudo, Vjesnik je još uvijek jedini dnevni list koji doista drži do svojih znanstvenih priloga - uglavnom ih pišu ili sami znanstvenici, ili novinari uz veliku pomoć stručnjaka. Sa druge strane, Jutarnji list i Večernji list prednjače s glupošću i idiotizmom u svojim 'znanstvenim' prilozima, koje pišu nesposobni ili loše educirani novinari koji uglavnom teže senzacionalizmu. No, ne treba se čuditi kada je tim istim novinama vrhunac novinarstva i udarni prilog iz Big Brother kuće...

Kako to rade one prave 'države znanja', i kakve oni profesionalne znanstvene novinari imaju (a koji su već po profesiji znanstveni novinari, educirani i u znanosti i u novinarstvu), pročitajte ovdje . Radi se o novinaru s jednog od najprestižnijih privatnih sveučilišta na svijetu - Caltechu, odakle dolaze nobelovci poput Feynmanna.

U Hrvatskoj nema znanstvenih novinara - to je otužna i sramotna činjenica. Nivo znanstvenog obrazovanja novinara je na nivou prosječnog, trečeligaškog srednjoškolca, a vrlo često i niži. Što je sramotno za jednu novinarsku struku koja na sebi nosi odgovornost objektivnog i kvalitetnog izvještavanja, 'reklamiranja' znanosti i tehnologije kao temelja razvoja društva. Naša Hrvatska navodno teži 'državi znanja'. No, daleko smo mi od te 'države znanja' kada nam mediji nisu sposobni kvalitetno o tom znanju izvještavati, informirati i na kraju educirati široko građanstvo. Prosječan novinar o znanosti gotovo pojma nema. Zadnji kemijski spoj je naučio u 4. razredu srednje škole, a fizičko objašnjenje neke prirodne pojave vidio prije najmanje jednog desetljeća. I sada takvi novinari pišu o znanosti. No, ponekad nisu ni oni sami krivi. Mlađeg novinara, još uvijek 'zelenog' urednik sigurno neće slati na teren, u ralje političkih vijesti ili ekonomskih problema. Rađe će mu povjeriti zadatak surfanja po internetu i pisanja 'znanstvenog priloga'. Jer to je po definiciji urednika 'lagan i neškodljiv posao', pa i ako novopečeni novinar pogriješi - nikom ništa, ionako znanost nikoga ne zanima. I tako se događa da novinar, jadan ni kriv ni dužan dobije u ruke 'vrući' kesten iz znanosti o kojoj pojma nema jer je zadnji puta nešto naučio 1988 godine na popravnom iz fizike. Pa se nastoji nekako izvući - najčešće vrlo teško, i uz katastrofalne rezultate. Pa još malo izmijeni i doda SF elemente senzacionalizma u znanstvenu priću, i evo super priloga kojim će urednik biti presretan. Prilog super zvuči. Jedini je problem što je takav prilog jedna velika laž - neistinit i veze nema s realnošću, ali super zvući - ozbiljno i senzacionalno. A ionako se nitko neće pobuniti ako članak nije baš znanstveno potpuno točan (najčešće je potpuno netočan) - znanstvenici 'nemaju' vremena za ovozemaljske stvari pa nitko neće protestirati (što je jednako tako gorka istina - znanstvena zajednica u Hrvata je pasivna i troma žabokrečina). I tako nastaju znanstveni prilozi u Hrvata....

Znanstvenog novinarsta u našoj zemlji nema. Točka. Na fakultetu novinarstva o znanosti i znanstvenom pisanju budući novinar apsolutno ništa ne uči, pa o tome apsolutno ništa ni ne zna. Učenje i tog aspekta novinarstva možda će započeti tamo negdje 2020. godine. A do onda čemo valjda napokon postati 'država znanja', kada smo već postali država seljaka i proletera, instant bogataša i nepismenih novinara tamo negdje na brdovitom Balkanu...

- 00:44 - Napisite nesto (5) - Isprintaj - #

01.02.2005., utorak

SF Live! from Titan

Napokon je blog proradio. Bilo je već i krajnje vrijeme. Ovoliku nonšalanciju, nestručnost i sporost već duže vrijeme nisam vidio. Ne samo što blog nije radio gotovo 5 dana, već su njegovi administratori odlučili nenajavljeno pobrisati sve blogove unatrag 7 dana. Da sam znao da će tako nešto učiniti, ne bi pisao. Ali kod nas je sasvim OK kada ti nitko ništa ne kaže na vrijeme, a vlasnik (čitaj: gospodar) vrši samovolju na štetu svojih klijenata. Tako da sam jučer potrošio prilično vremena dok sam svoj posljednji post vratio na blog. Neki će reči - pa blog je besplatan! A ja ću reči - i njegovi korisnici besplatno pišu! Nismo mi ovdje zbog vlasnika bloga, već blog postoji zbog nas i njegovih čitatelja. Bez pisaca autora članaka, bloga ni ne bi bilo. Zato njegovi vlasnici mogu biti zahvalni onima koji bez naknade za njih pišu, i na taj način ih promoviraju. Ja sam svoje tekstove 'prodavao' časopisima za 50 kn po kartici teksta. Jedan članak na blogu je otprilike jednak kartici teksta. Što znači da vrijedi 50 kn, jer je vrlo sličan onome što bi i inaće objavio. Pa sada neka ljudi računaju.

No, da se vratimo na astro teme. Prošli petak, 21. siječnja u Darmstadtu, u središtu ESA-e za Cassini-Huygens misiju, održana je konferencija za novinare na kojoj su izneseni najnoviji preliminarni rezultati spuštanje sonde na površinu Titana. I rezultati su doista zapanjujući, iznad svih očekivanja. Gotovo na granici najdubljih maštarija znanstvenika i SF pisaca - rijeke, jezera, mora metana i etana, kameni blokovi leda, metanska kiša, munje i gromovi, presušena riječna korita, kanjoni, metanski izvori i potoci, vulkani koji iz svojih grotla umjesto lave izbacuju led i dušik - poput Arakisa ili planeta kakve susrečemo u najboljim SF pričama. Takav je Titan, najveći Saturnov satelit.

Titan je po svim mjerilima ogroman prirodni satelit. Toliko velik da je veći i od Plutona i od Merkura. Od svih mjeseca, samo je Ganimed, najveći Jupiterov satelit, nešto veći. U stvari, dugo se mislilo da je Titan najveći mjesec u Sunčevom sustavu, no uspostavilo se da ima gustu atmosferu i da je njegova čvrsta površina nešto manja od Ganimedove.

Titan posjeduje vrlo gustu, gotovo neprozirnu atmosferu gustoće gotovo identične onoj zemljine atmosfere. No, za razliku od Zemljine atmosfere koja se uglavnom sastoji od dušika, kisika i vodene pare zbog cega je prozirna, Titanova atmosfera se sastoji od dusika i ugljikovodika - etana, cijanovodika, ugljik dioksida. Zbog svog kemijskog sastava, atmosfera i gusti oblaci koji se u njoj nalaze, neprozirni su za promatranje Titanove površine sa Zemlje ili iz orbite. Iako je sonda Voyager prošla vrlo blizu Titana, sve što je mogla snimiti su gusti oblaci. Površina se nije vidjela. Tek je sonda Huygens uspjela spustiti se na površinu, i snimiti fascinantne slike tog misterioznog i zanimljivog svijeta.

Titan je izrazito negostoljubivo mjesto, potpuno nepovoljno za život kakav je na Zemlji, ili za preživljavanje čovjeka. Temperatura iznosi -180 C što znači da tekuće vode nema, a javlja se isključivo u obliku tvrdog kamena. Tlak je oko 60% viši nego na Zemlji. No, Titan je iznimno zanimljiv jer je zbog niske temperature i slabije kemijske aktivnosti zadržao atmosferu onakvom kakva je bila u samom trenutku nastanka planeta, prije nekoliko milijardi godina. Vrlo je vjerojatno Zemljina atmosfera bila vrlo nalik današnjoj Titanovoj jer je i u njoj, poput Titanove, prije nekoliko milijardi godina prevladavao metan i ugljik dioksid. Osim toga, tu je cijanovodik koji je esencijalna sirovina za nastanak aminokiselina i života na Zemlji, pa se ne isključuje i mogućnost nastanka nekih jednostavnih, primitivnih aminokiselina i na Titanu, što bi dalo značajan uvid u procese nastanka života u Sunčevom sustavu.

Dakle, ovih dana sonda pod imenom Cassini orbitira oko Titana i radarom mapira - kartira površinu Saturnovog mjeseca. Dok u vizuelnom području ne možemo vidjeti površinu Titana, u radio području valovi lagano prolaze kroz Titanovu atmosferu i odbijaju se od njegove površine. Ovim radarskim postupkom Cassini mapira Titan, jednako kao što je mapirana i Venera prije nekoliko godina (i ona ima neprozirnu atmosferu).

Huygens se spustio na površinu i poslao fascinantne snimke, koje kao da dolaze iz SF filmova. Otkriveni su ogromno blokovi leda, blatnjava smrznuta površina Titana, presušena korita rijeka i potoka kojima je nekada tekao metan. Oblici Titanove površine, geometeorološka mjerenja, spektroskopija i mjerenja sastava atmosfere, geološki dokazi precipitacije, erozije i mehaničke abrazije dokazuju postojanje tekućine na površini Titana. Iako je trenutno 'sušno' razdoblje, i nisu uočene metanske padaline niti otkrivene velike površine tekučeg metana, fotografije i mjerenja ukazuju da na Titanu pada kiša, teku rijeke i potoci , postoje izvori, mora, jezera, obale. Dakle, fizički gledano površina Titana se ne razlikuje mnogo od Zemljine, iako je kemijski sastav bitno različit. Slike pokazuju fascinantne kompleksne mreže kanala , riječnih tokova, ravnica i zaravni, obala i depresija. Čak su uočeni otoci i poluotoci usred mora i jezera. Postupci koji su doveli do nastanka ovakve titanove površine jednaki su onima na Zemlji, i po tome je Titan vrlo nalik našem svijetu. No, dok kod nas pada vodena kiša i rijekama i morima teče voda, na Titanu su kiša, rijeke i mora od metana.

Na Titanu su otkriveni pješćani slojevi što ukazuje na djelovanje metanske kiše, a možda čak i podzemnih tokova. U koritima rijeke pronađeni su okrugli kamenčići koji pokazuju djelovanje tekućine. Večina kamenja na Titanu je od zaleđene vode. Pronađeni su slojevi nataloženih organskih spojeva na površini, a koji su se zbog Titanove gravitacije istaložili iz atmosfere na površinu. Ti su organski slojevi tamne boje na slikama. Zbog ispiranja organskih slojeva metanskom kišom, vrhovi planina su svijetle boje, dok su isprani organski slojevi završili na dnu rijeka i jezera, zbog čega su ova područja na slikama tamne boje.

Prilikom slijetanja na Titan, sonda Huygens zagrijala je motorima površinu ispod sebe zbog čega se smrznuti metan počeo otapati, a u površini su se otvorili izvori metana i potekli potoci. Isti takvi izvori uočeni su i na fotografijama . Ovu SF priču i fascinantnost Titana završimo njegovim vulkanima koji umjesto lave izbacuju vodeni led i tekući dušik.

Titan je fenomenalan svijet nalik Zemlji, ali gdje umjesto vode teku rijeke metana, umjesto prašine zrakom leti prašina ugljikovodika, umjesto silikatnih stijena Titanom se valljaju kameni blokovi leda, a umjesto lave iz vulkanskih grotla izbacuje led i dušik!

- 02:53 - Napisite nesto (1) - Isprintaj - #

Titan!

Iako je sonda Huygens već odavno mrtva, aktivnost i očekivanja znanstvene zajednice ne jenjavaju. U stvari, kada se malo bolje razmisli, tek se u slijedečim danima mogu očekivati pravi i možda šokantni rezultati Huygensove misije na Titan. Titan je najveći Saturnov mjesec, dok je njegov matični planet poznat po predivnim prstenovima i važi kao najljepši planet Sunčevog sustava.

ESA-ini astronomi u Darmstadtu, u Njemačkoj, u središtu ESA i centru Cassini-Huygens misije, imaju pune ruke posla. Sonda Cassini koja se nalazi u orbiti oko Titana primila je sve fotografije i mjerenja koja je snimila druga sonda - Huygens koja se spustila na površinu Titana. Huygensove baterije su odavno otkazale i njezini instrumenti u ovom trenutku više ne rade, no Cassini i dalje odašilje prikupljene podatke prema Zemlji.

No, kada se sjetimo situacije neposredno nakon lansiranja Cassini-Huygensa, budućnost misije izgledala je vrlo crno. Sonda je gotovo bila neupotrebljiva zbog konstrukcijske greške većinom talijanskih konstruktora antena. Naime, kontrukcija high-gain (visoko osjetljiva) antene temeljena je na pogrešnoj i prilično idiotskoj koncepciji - dok se danas sve antene kontruiraju u obliku kišobrana tako da su uvućene prilikom lansiranja a otvaraju se tek nakon lansiranja, Cassinijeva antena je fiksna i ne može se micati. Pri normalnim NASA-inim konstrukcijama, uvučena antena ne može se polomiti. No, Cassini je već pri lansiranju imao fiksnu izvučenu antenu koja se prvo oštetila. Da bi se nakon toga dogodio neoprostiv gaf - astronomi su zaboravili antenu softverski uključiti! Tako je visokoosjetljiva antena postala potpuno neupotrebljiva. Srećom, Cassini je imao backup pa se danas koristi širokokutna low-gain (niskoosjetljiva) antena. Na žalost, protok podataka kroz ovu antenu je mnogo slabiji.

Inaće, isti gaf i jednaka pogreška dogodila se s NASA-inom sondom Galileo koja je također imala fiksnu antenu koja se prilikom lansiranja slomila. Srećom, na sondi se nalazila rezervna antena koja se koristila za sasvim druge svrhe, no iskorištena je za slanje slika i podataka. Nažalost, protok podataka kroz tu antenu je bio iznimno malen zbog čega je velika večina spektakularnih slika propala. Galileo je snimio predivne snimka pada komete Shoemaker-Levy na Jupiter.

ESA je pustila u javnost sve zaprimljene, neobrađene slike s Titana . Ima tu svega, a neke slike su prilično spektakularne poput ove prikazane gore lijevo. Veličina ovih, vrlo vjerojatno ledenih blokova metana i etana je oko 15-ak cm, što se može vidjeti ovdje . Slijedeća slika desno je doista spektakularna - izgleda poput slike morske ili riječne obale snimljene negdje na zemlji. Izgleda da na Titanu doista postoje tekuće površine ugljikovodika, no to još uvijek treba potvrditi. Spektakularna je i mozaik-slika desno koju je Huygens snimio prilikom spuštanja iz zraka s visine 8 do 13 km, rezolucije gotovo 20 metara po pikselu, dok je snimljena površina oko 30 km.

Još uvijek se nastoji utvrditi točno mjesto slijetanja sonde, no zna se da je sonda završila u Titanovom blatu. Doista predivno izgleda animacija spuštanja sonde na Titan!

Točno u podne po našem vremenu održati će se u petak, 21. siječnja 2005. konferencija koja će okupiti sve relevantne astronome, a na kojoj će se iznijeti svi do danas obrađeni podaci i preliminarni rezltati. Svakako pogledajte i pratite konferenciju!!

- 01:51 - Napisite nesto (3) - Isprintaj - #

15.01.2005., subota

"It is difficult to say what is impossible, for the dream of yesterday is the hope of today and reality of tomorrow" (R. Goddard)

Današnji dan biti će zapamčen među svim astronomima i ljubiteljima znanosti kao jedan od najvažnijih datuma u evropskom istraživanju planeta i Sunčevog sustava. Nakon što su Amerikanci i NASA (a prije njih i Rusi) bili jedini uspješni u bliskom istraživanju i slijetanju na planete i njihove mjesece, osvanuo je i taj dan - evropska sonda Huygens spustila se na Saturnov najveći mjesec Titan!

Iako je NASA iznimno uspješna u istraživanju bliskih nam planeta (Venera i Mars), iako su upravo oni razvili tehnologiju slijetanja na druge planete i upravljanja uređajima na prizemljenim sondama, konačno
je i evropljanima uspjelo nešto slično. Ne zaboravimo, i Rusi su imali prilično uspjeha sa svojim sondama na površini Marsa i Venere (prve slike Marsa su upravo oni napravili). No danas, u petak poslije podne sonda Huygens uspješno je sletila na površinu Titana, i započela odašiljati pregršt slika i informacija!

Ovo je po prvi puta u povijesti čovječanstva da je čovjek uspješno sletio jedan ljudski artefakt na površinu nekog planeta ili mjeseca u vanjskom dijelu Sunčevog sustavu, i ujedno najdalji objekt na koji je čovjek ikada sletio!

Prve ideje oko slanja sonde na Titan zamišljene su još prije 25 godine kada se i započelo s ovim projektom. Prije 7 godina lansirana je sonda Cassini-Huygens u suradnji s NASA-om sa lansirnih rampi Floride. Sonda za istraživanje Titana se sastoji od dva dijela - komunikacijskog i istraživačkog satelita Cassini, te istraživačke sonde Huygens opremljena opremom i padobranima za spuštanje na površinu Saturnovog mjeseca. Huygens je prilikom lansiranja bio pričvršćen na Cassinija, da bi se prije 20-ak dana, kada se našao u blizini Titana, odvojio i započeo svoj put prema mjesecu. Sonda Cassini je za to vrijeme postavljena u orbitu oko Titana, te služi kao komunikacijski satelit - sonda Huygens podatke šalje Cassiniju, on ih prima i proslijeđuje na Zemlju. Na taj je način omogučeno sakupljanje informacije bez prestanka. Prilikom dolaska u orbitu oko Titana, Cassini je načinio do danas najljepše, najbliže i najbolje fotografije Saturna i njegovih prstena.

Huygensu je trebalo skoro 20 dana da dođe do ruba Titanove atmosfere, dok je spuštanje trajalo nešto više od 20 minuta. Pri tome je sonda otvarala uzastopce 3 padobrana koja su je usporila dovoljno da meko sleti na površinu, a da pri tome neprestano mjeri atmosferske prilike i sakuplja znanstvene podatke. Treba naglasiti kako je središnji cilj ove misije istraživanje Titanove atmosfere i površine, a ne zadržavanje duže vremena na površini i analiza tla, zbog čega sonda posjeduje baterije koje su joj omogučavale rad samo pola sata nakon spuštanja. No pokazalo se da su baterije bile sasvim dovoljne za funkcioniranje i slanje podataka čak i 2 sata nakon spuštanja.

Titan je najveći Saturnov prirodni satelit, drugi po veličini u Sunčevom sustavu (odmah iza Jupiterovog Ganimeda), veći čak i od planeta Plutona i Merkura. Titan posjeduje vrlo gustu i debelu atmosferu zbog čega nije moguće vidjeti njegovu površinu niti donje slojeve atmosfere sa Zemlje ili sonde koja prolazi mimo Titana. Za istraživanje površine Titan potrebno je spustiti se kroz guste oblake. Dok većina velikih mjeseca Jupitera i Saturna gotovo da i nema atmosferu, Titan je ima i previše - najgušću među mjesecima! Titanova atmosfera se sastoji uglavnom od dušika, metana i ugljik monoksida koji mu daju tipičnu naranđastu boju. Titanova atmosfera se sastoji od različitih vrsta ugljikovodika koji su presudni pri sintezi aminokiselina, temelja života na zemlji. Iz tog razloga Titan je izrazito zanimljiv jer može dati odgovore na pitanja nastanka života u Sunčevom sustavu. Osim toga, Titan se nije mnogo mijenjao u prošlosti, te može dati uvid u uvjete kakvi su vladali u Sunčevom sustavu prije nekoliko milijardi godina. Površina i atmosfera Titana može je u mnogome slična mladoj Zemljinoj atmosferi u kojoj su nastajale prve aminokiseline i ostvarivali se prvi uvjeti za život.

Površina Titana je iznimno hladna, gotovo -180 C što onemogučava sintezu složenijih kemijskih spojeva. No, niska temperatura i dosta visoki tlak (1.6 puta veći nego na Zemlji) mogu omogučiti ukapljivanje metana i etana, pa su na Titanovoj površini moguća jezera, oceani i rijeke ovih ugljikovodika. Vjeruje se da je na Titanu moguća i kiša! Osim metana i etana, u Titanovoj atmosferi mogu se pronaći i acetilen, etilen, cijanovodik, ugljik monoksid.

Danas poslije podne stigle su i prve fotografije površine Titana, zajedno s atmosferskim mjerenjima koje još treba detaljno obraditi. Na prvim slikama moguće je vidjeti tamne kanale nalik rijekama, vjerojatno stvorene radom neke tekućine poput metana ili etana. Na slici se također vidi nešto nalik obali, a očekuje se pronalaženje tekućeg metana ili etana koji prekrivaju barem dio Titana. Jedna od slika pokazuje stijene nalik na velike ledene gromade.

Sonda posjeduje niz mjernih instrumenata - senzori za mjerenje atmosfersih uvjeta (tlak, vjetar, vodljivost), plinski kromatograf za određivanje sastava atmosfere, mikrofoni za slušanje gromova, kamere za snimanje površine, uređaji za određivanje sastava površine, radar za mapiranje površine.

Inače, sonda je dobila ime po Christiaanu Huygensu koji je otkrio Titan 1655. godine, te Giovanniju Domenicu Cassiniju , velikom istraživaču Saturna (otkrivaću pukotine u prstenu koja je po njemu dobila ime) i otkrivaću nekoliko Saturnovih mjeseci. Cjelokupni projekt je težak više od 3 milijardi dolara, a gotovo u cjelosti je vođen od strane Evropske svemirske agencije. NASA je preuzela navigaciju i izgradnju Cassinija - orbitera.

Kao kurizotet treba spomenuti da je misija gotovo neuspjela zbog problema s antenom - isti problem koji je imala i sonda Galileo. U oba slučaja konstruktori antene bili su Talijani.

Prve slike sa Titana:



- 04:21 - Napisite nesto (0) - Isprintaj - #

12.01.2005., srijeda

Earth vs Asteroid - round two

Asteroid Ida i njegov mjesec Dactyl Nije mi se baš dalo pisati u posljednje vrijeme, a i nisam baš imao nešto vremena. Sa druge strane, obiteljski problemi, blagdani i obaveze toliko su me pritisli da nije bilo vremena za blog. No evo ipak, nakon skoro dva mjeseca pauze, odlučih ponovno nešto napisati, dodati na već započete teme. Ljudi čitaju, pa već i ta činjenica veseli jer znam da ne pišem samo za sebe, već i netko drugi nešto od toga pročita, a možda i nečega korisnoga pronađe.

U posljednje vrijeme na forumu a i u javnosti dosta se govorilo o elementarnim nepogodama, katastrofama, udarima asteroida, zemljotresima i kataklizmama, a sve motivirano nedavnom tragedijom u JI Aziji. Doista, ovo je najveća tragedija koju čovječanstvo poznaje u proteklih nekoliko stolječa, vjerojatno još od vremena dok je kuga harala Evropom i Azijom. Tužno je danas vidjeti ona draga i predivna mjesta na kojima si provodio sate kupajući se u tirkiznom moru ili šetajući pješčanim plažama kako danas postaju grobnice tisućama ljudi...

U isto vrijeme kada je tsunami poharao obale Azije, pojavila se još jedna vijest, još jedna potencijalno katastrofalna opasnost. Otkriven je asteroid 2004MN4 koji je predstavljao potencijalnu prijetnju sudara sa Zemljom. U prvih nekoliko dana promatranja i pračenja asteroida oko Božića, na temelju malog broja mjerenja, relativno velike nepreciznosti određivanja točnog položaja na tako velikoj udaljenosti od Zemlje, i malog pomaka na nebeskoj sferi, izračunato je da orbita asteroida presjeca Zemljinu orbitu, i da postoji mogućnost sudara. Prvi proračuni mogućnosti sudara dali su oko 3% vjerojatnosti da će do sudara doči 13. travnja 2029. godine, što je asteroid odmah smjestilo na vrijednost 4 torinske skale. Torinska skala opisuje potencijalnu opasnost pada asteroida skali vrijednosti od 1 do 10. Niti jedan drugi asteroid nikada nije imao tako visoku vrijednost na torinskoj skali.

Znanstvena javnost odmah je alarmirana i mnoge zvjezdarnice su podignute na noge. Načinjene su na stotine mjerenja položaja, asteroid se pratio iz sata u sat, iz dana u dan. Na kraju, nakon nekoliko dana stalnog pračenja, točnog mjerenja položaja i mnogo većeg pomaka asteroida na nebeskom svodu nego što je to bilo nakon svega nekoliko dana pračenja, ponovno je izračunata njegova orbita. Proracuni su pokazali da do sudara sa Zemljom ipak neće doći, a da je vjerojatnost gotovo zanemariva, iako još uvijek postoji. Na torinskoj skali, asteroid je sa vrijednosti 4 'sišao' na 1.

2004MN4 tipičan je asteroid, niti preveliki niti premalen. Promjera je 470 metara, što s obzirom na veličinu ne predstavlja kataklizmičku opasnost za Zemlju. Tek asteroidi promjera desetak km i više predstavlja pravu globalnu opasnost za Zemlju, čijim udarom bi večina živog svijeta bila zbrisana sa planeta. Bilo izravno udarom i direktnim posljedicama udara (tsunami), ili dugoročnim posljedicama poput nuklearne zime, nedostatka hrane i bolesti. Kinetička energija koju bi zemljina površina i atmosfera apsorbirala padom ovog asteroida iznosi 2 700 MT, što je jednako eksploziji oko 55 največih hidrogenskih bombi (najveća hidrogenska bomba oslobađa energiju od oko 50 MT). Iako je prema mjerenjima i proračunima vjerojatnost sudara prije 15-ak dana bila 2.7%, danas je ona korigirana na samo 0.05 promila, ili 0.005%. Vjerojatnost sudara je manja od pozadinske prosječne vjerojatnosti sudara s nasumičnim asteroidom koja nam svaki dan prijeti. Dakle, veća je vjerojatnost da će nas neki drugi asteroid pogoditi nego sporni asteroid 2004MN4. Asteroid će proči na udaljenosti od 64 000 km od Zemlje, što je gotovo 1/6 udaljenosti između Mjeseca i Zemlje. Što znači da će asteroid ući unutar putanje Mjeseca. Asteroid nije impresivno velik, pa će na nebu biti vidljiv kao zvijezda 5. magnitude. Dakle, moći čemo ga vidjeti prostim okom iako će biti prilično slabog sjaja.

2004MN4 otkriven je u lipnju 2004. godine, a njegov položaj je izmjeren sa popriličnom nepreciznošću zbog slabog sjaja i velike udaljenosti od Zemlje. Negdje oko Božića proračunata je točna putanja koja je ukazivala na 2%-tnu vjerojatnost sudara. U slijedečih 5 dana asteroid je pračen sa velikog broja zvjezdarnica, načinjena su precizna mjerenja, a u arhivama Spacewatch asteroid je pronađen na snimkama još iz ožujka. Na taj način dobiveno je 511 mjerenja između 15. ožujka 2004. i 10. siječnja 2005.

Opasnost udara asteroida je prisutna i neminovna - više nije pitanje da li će asteroid pasti na Zemlju, već je pitanje kada će se to dogoditi. Na žalost, nitko u svijetu ne shvaća ozbiljno ovu opasnost. Financijska i stručna ulaganja i projekti koji se bave pretraživanje neba u potrazi za potencijalno opasnim asteroidima su gotovo nepostojeća i izrazito mala. Istraživanja moguće zaštite od sudara te sustavan projekt skeniranja neba u potrazi za asteroidima ne podržava direktno niti jedna država ili grupa država, a izdavanja najvećih agencija i institucija u svijetu su vrlo malena. Jedina organizacija koja pokušava sustavno organizirati pretraživanje neba i pračenje otkrivenih asteroida, te eventualno pronaći načine zaštite od sudara, je Spaceguard fondacija. U Spaceguard je uključeno nekoliko zemalja, među kojima i Hrvatska (zvjezdarnica Višnjan), a vodeći su Italija, Japan i Velika Britanija. Posebno za potrebe pračenja otrkivenih asteroida utemeljena je internet baza asteroida čija se orbita sječe s orbitom Zemlje - NEODyS (Near Earth Object Dynamic Site). Na tom siteu moguće je pronaći popis svih objekata čije se orbite presijecaju sa zemljinom (takvi asteroidi se nazivaju Near Earth Object - NEO) s osnovnim karakteristikama, vjerojatnošću i vremenima potencijalnih sudara.

Kako bi se opisala opasnost udara asteroida, te posljedice njegovog pada na Zemlju, živa bića, ekosustave i klimu, utemeljena je torinska skala. Jednako kao što imamo Richterovu i Merchalijevu skalu za snagu i razorne posljedice potresa, tako je utemeljena i torinska skala za udare asteroida. Torinska skala ima vrijednosti od 1 do 10, a temelji se na dva kriterija - vjerojatnosti sudara i ukupnoj energiji sudara ili karakteru posljedica (lokalno, regionalno ili globalno razaranje). Asteroid vrijednosti 0 na skali ima zanemarujuće malu vjerojatnost sudara. Vrijednost 1 je objekt koji zahtjeva stalno pračenje a ima vjerojatnost sudara jednaku stalno prisutnoj vjerojatnosti slučajnog sudara. Vjerojatnost takvog sudara je iznimno mala. Između nekoliko stotina NEO asteroida koji se neprestano prate i koji presijecaju zemljinu orbitu, svi imaju vrijednost 0 na torinskoj skali, osim 3 asteroida (2004MN4, 2004VD17 i 2000SG344) čija je vrijednost 1. Kod vrijednosti 2 radi se o bliskom ali ne i neobičnom susretu kod kojeg je sudar malo vjerojatan. Vrijednosti 3 i 4 označavaju asteroide s vjerojatnošću sudara od 1% i više koji mogu uzrokovati lokalno i regionalno razaranje. Takvi asteroidi zaslužuju znatnu pažnju među kojima je bio i 2004MN4 (skala 4). Vrijednosti od 5 do 7 označavaju iznimno prijeteće asteroide koji imaju veliku vjerojatnost sudara i mogu izazvati regionalno (5) i globalno (6) razaranje te vrlo veliku vjerojatnost globalne katastrofe (7). Do sudara dolazi sigurno ako asteroid ima vrijednosti od 8 do 10.
8 - lokalno razaranje koji se događa otprilike jednom u 100 godina
9 - regionalno razaranje koje se događa otprilike jednom u 10 000 godina
10 - globalna katastrofa koja uzrokuje klimatske promjene, a događa se jednom u 100 000 godina ili rjeđe.

Osim torinske skale, konstruirana je Palermo skala. Torinska skala se temelji na 2 parametra - vjerojatnosti sudara i razini razaranja, te je namijenjena prvenstveno upotrebi u javnosti. Palermo skala je mjera isključivo vjerojatnosti sudara, bez razmatranja posljedica na Zemlji. Moguće je izračunati prosječan rizik i vjerojatnost slučajnog pada asteroida neke veličine na temelju geoloških i astronomskih podataka, što predstavlja pozadinsku vjerojatnost sudara. U odnosu na nju mjeri se Palermo skala. Ako je vjerojatnost sudara s asteroidom 10 puta manja od svakodnevnog slučajnog pozadinskog sudara s asteroidom iste veličine, tada on na Palermo skali ima vrijednost -1. Ako je ta vjerojatnost 100 puta manja, tada mu je vrijednost -2. Za 100 puta veću vjerojatnost od svakodnevnog slučajnog sudara, vrijednost na Palermo skali iznosi 2.

Između nekoliko stotina NEO asteroida u NEODyS samo 3 imaju vrijednost 1 na torinskoj skali:
------------------------------------------------------------------------
Ime asteroida Godina susreta Palermo skala Veličina asteroida
2004MN4 2053/04/13.511 -1.90 ~400 m
2004VD17 2091/05/04.299 -1.32 0.5 - 1.2 km
2000SG344 2071/09/16.043 -2.59 30 - 70 m

Vjerojatnost sudara s 2004MN4 je 100 puta manja od prosječne vjerojatnosti slučajnog pada asteroida. Asteroid 2004VD17 čak ima veću vjerojatnost sudara, a 2000SG344 je beznačajan jer je premalen da bi uopće dospio do površine Zemlje.

Koliko često asteroidi padaju na Zemlju? I trebamo li se doista plašiti? Geološka i astronomska istraživanja dala su slijedeće rezultate:

Veličina Učestalost Veličina kratera Energija
asteroida
---------------------------------------------------------------------
1 cm 8.2 sekundi N/A (meteor) N/A
10 cm 34 minute N/A (meteor) N/A
1 m 6 dana N/A (meteor) N/A
10 m 4.1 godina N/A (eksplodira u 60 KT
zraku)
100 m 1000 godina 1.3 km 60 MT (60000 KT)
1 km 260 000 godina 12.5 km 60 000 MT
10 km 66 milijona godina 122 km 60 milijona MT
100 km rani sunčev sistem 847 km 60 milijarde MT

Ove brojke su samo približne, jer razina razaranja i oslobođena energija ne ovise samo o veličini asteroida već i o sastavu. Asteroid koji je pao u područje Tunguske 1908. godine imao je promjer od oko 50 metara i oslobodio je oko 15 MT energije, unistivši šumu u radijusu i do 50 km. 8 puta veći MN4 2004 bi, za razliku od Tunguske eksplozije, uspo doči do površine zemlje i napraviti krater promjera oko 6 km. Zona totalne destrukcije iznosila bi 50 km od središta udara, a unutar te zone malo tko bi preživio (zona totalne destrukcije u Hiroshimi je iznosila oko 900 metara od središta eksplozije bombe). Ako bi asteroid pao na područje SAD-a, van velikih naseljenih gradova, broj žrtava kretao bi se oko 300 000. No, ako bi asteroid pao na Indiju, broj žrtava popeo bi se i do 2 800 000. U slučaju kada bi asteroid pao u more, tsunami bi na udaljenosti od 1000 km od središta pada asteroida bio visok oko 15 metara, a 100 km od središta čak i do 60 metara. Pri tome mehanizam nastanka tsunamija jako ovisi o dubini vode na mjestu gdje se udar dogodio - što je more pliće to je tsunami veći.

Za one koji se žele igrati 'Boga' i bombardirati zemlju asteroidima različite veličine, izrađene su odlične stranice koje izračunavaju efekte impakta (dimenzije kratera, klimatološke, termičke, seizmičke i zračne posljedice te razina razaranja).

- 05:53 - Napisite nesto (1) - Isprintaj - #

23.11.2004., utorak

Earth vs. Asteroid - Tunguska episode

Ne mogu vjerovati koliko danas ljudi sa ogromnom skepsom doživljava znanost, i kako često podsvjesno apriori odbacuje jednostavna znanstvena objašnjenja, i priklanjaju se totalno fantastičnim, bajkovitim ili alternativnim tumačenjima. Valjda je to rezultat razočarenja u modernu znanost, koja je, zahvaljujući neupučenim medijima i nesposobnošću znanstvenika da se medijski izraze (pa to umjesto njih rade nesposobni novinari) u očima široke javnosti često obečavala brda i doline, izlijećenje od svih bolesti, nestajanje gladi u svijetu... ali od toga se tek djelomično ostvarilo.

Tako je i sa famoznom Tunguskom eksplozijom. Ljudima danas nedostaju bajke, braća Grimm i Andersen, pa smišljaju fantastične priče u vlastitom, sadašnjem vremenu. I uporno vjeruju toj tako fantastičnoj alternativi, toliko zaninmljivijoj od krute, dosadne i monotone realnosti i još dosadnijeg neuzbuljivog vlastitog života. Pa zašto ne začiniti život vjerujući kako je u Sibiru daleke 1908. godine eksplodirao vanzemaljski brod, kako je to eksplozija povratnog vlastitog Zemljinog magnetskog repa, kako je to Teslin neuspjeli (ili možda uspjeli?) eksperiment, ili je to jato minijaturnih crnih rupa? Super priče za SF, zar ne?

No, realnost je mnogo jednostavnija, i 'dosadnija'. Na forumu se dosta o tome raspravljalo, pa se često postavljalo pitanje - ako je pao meteorit, gdje je krater? Gdje su nestali komadići tog meteorita? Zašto stabla u središtu eksplozije stoje ravno, a trebala bi biti pokošena horizotnalno ako je meteorit doista pao? I zaista, na prvi pogled izgleda kao da znanost nema odgovora na ova pitanja, i kao da se hipoteza o Tunguskom meteoritu treba odbaciti. No, tako je samo na prvi pogled.

Dosadasnja istrazivanja i ekspedicije cijelog tima ljudi, od astronoma, eksperata za klasičnu nebesku mehaniku, trajektoriju i putanje, klimatologa, eksperata za atmosferu, nuklearnih fizičara, biologa, geologa, upučuju na jedinstveni zaključak. Eksplozija u Sibiru, 30. lipnja 1908. godine u području rijeke Podkamenaye Tunguske, uzrokovana je padom kamenog meteorita promjera oko 50 metara. Tunguski meteorit pri tome nije uopće dospio do površine Zemlje, već je eksplodirao u atmosferi, 5-6 km iznad zemlje. Jednostavno, meteorit nije bio dovoljno čvrst - da je umjesto kamenog meteorit bio željezni, definitivno bi stigao po površine zemlje, načinio ogroman krater, a razaranje bi bilo još i veće. Ovako, zbog sudara sa česticama atmosfere i tzv ablazijom na površini meteorita, došlo je do taljenja njegove površine i opterečenja koje nije mogao izdržati - meteorit se raspao, eksplodirao u atmosferi, a sva njegova kinetička energija prenešena je putem udarnog vala prema zemlji, gdje je apsorbirana i pretvorena u termičku energiju. Iz tog razloga udarnog kratera nema, jer na zemlju nije pao veći komad meteorita. Sve što je od njega ostalo, bile su čestice prašine, i eventualno tu i tamo koji omanji komad, ne veči od šake. Tražiti takve komade kamenja, koje se po obliku i boji ne razlikuje previše od okolnog kamenja, na površini radijusa i do 50 km, po nepristupačnom močvarnom terenu, prava je ludost. Područje pada meteorita neprohodno je močvarno područje Sibirske tundre, kroz koje se može kretati samo u zimskim mjesecima kada je podloga smrznuta u obliku termafrosta. U ostalom dijelu godine ondje se nalazi jedna ogromna močvarna kaljuža. I ono malo meteoritskih ostataka koje je dospijelo do zemlje, završilo je na dnu močvare. Nakon gotovo sto godina, ostaci su vjerojatno duboko zatrpani muljem, a uzevši u obzir nepristupačnost i ogromno prostranstvo na kojemu su razasuti, svaka potraga je potpuno besmislena.

No, izostanak fizičkog sudara meteorita sa površinom ne znači automatski da nikakav krater nije nastao. Udarni val može napraviti krater, iako mnogo manjih dimenzija. Uzevši u obzir kako se radi o močvarnom području koje je izuzetno aktivno, večinu vremena pod vodom, a koje se bitno mijenja već nakon nekoliko godina, može se s lakoćom shvatiti da, ako je ikada i bilo udarnog kratera, danas ga više nema. Močvara ga je 'progutala'. Samo za ilustraciju - nakon eksplozije, u radijusu od čak 300 km bila su vidljiva teška oštečenja, sravnata i uništena šuma, požari su bjesnjeli. Samo 10-ak godine nakon događaja, u vrijeme dolaska prve znanstvene ekspedicije Kulika, svo to uništeno područje se više nije moglo prepoznati – na plodnom spaljenom zemljištu niknulo je novo drveće, a biljni pokrov je u potpunosti pokrio spaljene ostatke. 30-ak godina kasnije nova šuma u potpunosti je prekrila uništeno područje, a danas više gotovo da i nema razlike između uništenog i okolnog područja.

Prema svim ovim saznanjima, na prvi pogled nije moguće odrediti karakter Tunguskog objekta – očito je da je u sibirsku tundru nešto palo, no nije jasno radi li se o kamenom meteoritu, ili možda kometi. Najprije je jedan Čeh predložio komad razmrvljene i umiruće komete Encke kao uzrok događaja, no on definitivno nije dovoljan. Naime, izravna svjedočanstva navodila su kako se radi o objektu koje je u atmosferu ušlo pod dosta niskim kutem. U slučaju rahlog i nedovoljno čvrstog tijela poput komete, ono bi se raspalo prije nego što bi stiglo eksplodirati. Tek čvrsto tijelo poput kamenog meteorita moglo bi eksplodirati tako nisko nad zemljom.

Kako je sve to izgledalo, sa gledišta ‘domorodaca’ u okolini Podkamenaye Tunguske, ljetnog dana 1908. godine možemo vidjeti na slijedećim slikama. Definitivno spektakularan prizor, kojeg bi i ja jednom u životu htio doživjeti (ali bez posljedica), prizor kojemu niti jedan drugi zemaljski događaj nije ni do koljena.


Kirensk, 400 km jugoistočno od epicentra (by Hartmann)


Vanavara, 60 km od epicentra eksplozije (by Hartmann)


15 km od epicentra ekplozije (by Hartmann)

- 23:13 - Napisite nesto (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2007  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Hrvatski astronomi
Zvjezdarnica Višnjan
Nebo na poklon
Edukacijski projekt - svakako pogledati i pomoći
Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split
Odličan site o astronomiji
Zvjezdarnica Vidulini
Cool zvjezdarnica pored Kanfanara u Istri

Koga vraga u životu radim?
Meteori
Link trenutno ne radi... otišao server
Mlade zvijezde
Samo za totalne freakove - prepuno grafova bez obrazloženja
Što se sluša?

Dire Straits & Marc Knopfler
Henry Rollins' Band
Blue Oyster Cult
Metallica

Astronomy - Blue Oyster Cult

Clock strikes twelve and moondrops burst
Out at you from their hiding place
Like acid and oil on a madman’s face
His reason tends to fly away
Like lesser birds on the four winds
Like silver scrapes in may
And now the sand’s become a crust
Most of you have gone away

Come susie dear, let’s take a walk
Just out there upon the beach
I know you’ll soon be married
And you’ll want to know where winds come from
Well it’s never said at all
On the map that carrie reads
Behind the clock back there you know
At the four winds bar

Hey! hey! hey! hey!

Four winds at the four winds bar
Two doors locked and windows barred
One door to let to take you in
The other one just mirrors it

Hey! hey! hey! hey!

Hellish glare and inference
The other one’s a duplicate
The queenly flux, eternal light
Or the light that never warms
Yes the light that never, never warms
Or the light that never
Never warms
Never warms
Never warms

The clock strikes twelve and moondrops burst
Out at you from their hiding place
Miss carrie nurse and susie dear
Would find themselves at four winds bar

It’s the nexus of the crisis
And the origin of storms
Just the place to hopelessly
Encounter time and then came me

Hey! hey! hey! hey!

Call me desdinova
Eternal light
These gravely digs of mine
Will surely prove a sight
And don’t forget my dog
Fixed and consequent

Astronomy...a star